Vratimo se nekoliko dana u prošlost. Petak je popodne. Dvadeset muškaraca u dobi od 17 do 48 godina, uključujući i mene, čekaju na obrubu ruske prijestolnice autobus koji će nas odvesti u bazu skrivenu u šumama Moskovske oblasti.

Ovi ljudi dolaze iz svih sfera života: studenti, poslovni ljudi, uredski službenici i bivši vojnici. Ovdje je čak i tip koji je doputovao iz Velike Britanije kako bi prošao vojnu obuku sa svojim ocem, bivšim kapetanom Ruske vojske.

Zašto smo ovdje? Pa, želimo se podvrgnuti istim psihološkim i fizičkim testovima kojima su se podvrgle ruske Snage za specijalne operacije.

„Kuća-posao-kuća. Ne mogu više tako živjeti. Moram promijeniti nešto u svom životu i ne znam za to bolji način od toga da se pridružim vojsci. Čak i ako se radi o samo nekoliko dana", rekao mi je Ilja, uspješni moskovski biznismen čija je kompanija izgradila sve glavne ceste u glavnom gradu Rusije.

Projekt u kojem sudjelujemo zove se Jedan dan u Snagama za specijalne operacije Rusije. To je komercijalni projekt (košta oko 500 dolara po sudioniku), ali svi moraju prvo položiti psihološki test kako bi provjerili svoju mentalnu izdržljivost. Tko god ne uspije položiti test, dobiva natrag svoj novac i napušta grupu.

Unatoč tome, u našoj se skupini našao pravi čudak – kako to uvijek biva – bez obzira na to radi li se o stvarnoj vojsci ili programu obuke. Zvao se Petar, a nadimak mu je bio „Berserk", jer je svaki put u sparingu ili treningu s nekim urlao poput ludog orka iz Gospodara prstenova. Tvrdio je da ga je prethodni vojni instruktor u Sankt Peterburgu podučio prvoj pomoći tako što je nožem razrezao vlastitu nogu i zatim sam zašio posjekotinu…

I tako sam se našao rame uz rame s tim tipom, pitajući se hoće li netko dobiti metak u glavu čim ovaj primi pištolj.

Našu pozornost nije privukao pucanj, već uzvik: „Trčite! Trčite! Dame, dvije minute do borbene obuke", viču na nas časnici.

Jurimo iz autobusa na svježe pokošeno polje gdje nas čeka prava Crvena beretka, elitni časnik Nacionalne garde Rusije. „Trening koji se spremate proći nije toliko težak kao onaj kojeg Crvene beretke podnose svaki dan. Trčat ćete osam kilometara umjesto 12 kroz šumu. U vojsci vojnici prestaju s borbom tek kad su nokautirani – i prestaju pucati iz AK-47 tek kada su im ruke preumorne da bi držale pušku", objašnjava.

Grupa stoji mirno. Nitko se ne usuđuje prekinuti krupnog vojnika ledenog pogleda obučenog ubojice.

„Danas ste vi sami sebi najveći neprijatelji i nitko drugi. Morat ćete se boriti ne protiv tipa pored sebe, ne protiv instruktora, već protiv svojih strahova i uvjerenja da nešto ne možete napraviti", kaže nam.

„Nema pitanja? Odlično! Onda krenite!"

Prolaze sati pod žarkim suncem. Naučili smo nekoliko prljavih hrvačkih i kickboxing tehnika – stvari koje nikad ne biste koristili u ringu ali bi vam mogle dobro doći u slučaju da vas netko pokuša ubiti. Ove borbene metode usmjerene su na odvraćanje pažnje protivnika prije no što ga udarite u prepone i zatim dokrajčite laktom u stražnji dio glave. Prljavo, da, ali učinkovito.

Stvari se stvarno počinju zagrijavati kada se suočimo jedni protiv drugih golim šakama – bez štitnika ili kacige. Neki se na podu nađu prilično brzo, njihovi protivnici su prejaki. Ispostavlja se da je među nama prvak MMA amaterskog prvenstva 2012.! On ležerno tehničkim nokautom udara protivnika koljenom u lice. Minutu kasnije čujem još jedan krik – nekome je slomljen nos.

Obojica su poslani natrag u kamp po medicinsku pomoć.

„Muškarac mora biti muškarac. Htio sam doći ovamo i boriti se s bilo kime tko se usudi stati pred mene. Htio sam biti testiran! Htio sam se podsjetiti na dobre stare dane u mornarici", kaže mi pretučeni no čitavi borac nakon što mu je pružena medicinska pomoć.

Oba pobijeđena ratnika se vraćaju na trening jer nitko ne želi napustiti program već prvog dana.

Pet sati kasnije slijedi prvi odmor. Jedemo rezance s konzerviranim mesom pa se vraćamo na još dva sata borbenog treninga.

Konačno se, nakon sedam dugih sati borbe, spušta noć i mi se od iscrpljenosti rušimo u šator podignut usred polja.

Jutro: 6 sati. Dobili smo doručak i sat vremena da se pripremimo za neminovni marš od osam kilometara kroz šumu. Začudo, u trčanju nam se pridružuje 17-godišnja djevojka koja bi trebala pronaći mjesto za zasjedu među stablima. Kasnije mi kaže da neke od instruktora poznaje godinama i da voli provoditi vikende s njima tijekom vojne obuke civila. Bila je poput G.I. Jane i jednako lijepa poput zvijezde slavnog filma Demi Moore, ali je imala dugu plavu kosu – a ne vojničku frizuru poput Moore.

„Ovo je trenutak za odustajanje, nitko vas neće kriviti!", kaže jedan instruktor.

Ipak svi ostajemo stajati.

„Bez obzira na to što vam je naređeno da učinite, učinit ćete to. Ako kažem da puzite, vi puzite. Ako kažem da trčite, vi trčite najbrže što možete. Ako kažem da zaronite, ronite kao da lete metci."

Nitko ne govori ništa. Čekamo u tišini.

„Krenite!"

Grupa počinje marširati. Nekoliko trenutaka kasnije netko vikne: „Granataaaa!"

Svi se bacaju na pod i nekoliko sekundi kasnije ustaju i trče kroz grmlje prema šumi.

„Pužite!"

Opet smo na podu i pužemo 100 metara do staze koja nas vodi do litice i u šumu.

„Trčite, dame! Trčite! Nitko neće čekati vaše lijepe guze da se uspnu!"

Crvene beretke moraju proći iste takve testove u vojsci. Ipak, postoje neke razlike. Pravi vojnici to čine opremljeni s 30 kilograma ruksaka, pušaka i streljiva, a trka traje 12 kilometara – „odustajanje" znači gubljenje prava ulaska u rusku vojnu elitu zauvijek.

Svakih 300 metara puzimo, radimo sklekove i što god nam zapovjede naši časnici. Jednom dijelu grupe to uskoro postaje nepodnošljivo, ljudi počinju padati na zemlju i napuštati naporni maraton. Ne zanima ih što vojnici misle o njima – hvata ih potpuna, krajnja iscrpljenost i oni se vraćaju u kamp, poraženi.

„PROKLETSTVO! Nemate čak ni 30 kilograma na leđima s puškama AK-47 i kacigama na glavama! A ipak odustajete i odlazite!", časnik viče na nas.

Ne biste nikad trebali kukati. Možete urlati, vikati, tresti se od boli i vrištati, no nikad ne biste smjeli kukati ili plakati. Nemojte nikada časnicima reći da više nemate snage – izgubit ćete njihovo poštovanje i prema vama će se odnositi kao prema slabiću.

Na pola puta me zgrabi jedan od časnika i kaže mi da se vratim natrag u kamp – zaostajem.

Ono što se poslije odvilo saznao sam u kampu – preostalu sedmoricu dočekala je zasjeda na putu kroz vodenu prepreku. Zaronili su i plivali do obale otkud su morali pretrčati još četiri kilometra kroz šumu, mokri i prekriveni prljavštinom.

Posljednji dan u kampu počeo je u 2 ujutro kada je jedan časnik bacio zvučnu granata pod naš šator. Nisam siguran je li me probudila granata ili vrisak tipa koji je ležao pored mene.

„Kreni! Kreni! Kreni!", viču časnici.

Jurimo iz šatora, spuštamo se na zemlju u sklekove, a smijemo ustati tek kad časnici odluče da nam je bilo dosta. Potom spavamo još nekoliko sati.

Kad sam se probudio, oči su mi bile zamućene i krvave od umora. Dan smo proveli učeći SWAT taktike: kako osloboditi zarobljenike koje u zgradi drže teroristi, kao i taktike vojnika Snaga za specijalne operacije koji operiraju u šumama i planinama.

Jedna od glavnih stvari koje naučite u vojsci je da, bez obzira na to koliko težak bio svaki zadatak ili situacija, uvijek će završiti, pa ih vrijedi izdržati. U protivnom ćete se slomiti svaki put kad stvari postanu teške.

Ljudi koji su sudjelovali u programu rekli su mi da im je to bio jedan od najboljih bjegova iz grada koje su iskusili – bio je to ne samo pravi fizički test, već i psihološki. Dok stojite u vrsti s različitim ljudima različitih prošlosti – svi ste jednaki.